Stariš. Gledam te pa razmišljam. Lijepo je putovati zajedno. Lakše se nosi. Samo, znaš, ponekad mi se čini da previše toga za sobom vučem. Da se zapetljam u spone svog tereta pa u mjestu stojim. Možda se može i drugačije. Nije li bilo toliko onih što drugačije su išli?

Rekoh jednom, kad su upitali što je svetac, rekoh svetac unosi svjetlo. Kao ljetno sunce što se na obzorju diže pa polako ulazi u sobu. Tiho. Bez riječi. Polako. Gotovo neprimjetno. Ustrajno. Bez odustajanja. Do kraja. Posve. Dok cijelu sobu ne ispuni te u njoj ne ostane više ni komadića tame.

Svetac unosi svjetlo. Kao svijeća što se za mraka pali pa izgara. Postojano. Bez žaljenja. Bez straha od nestanka. Gori. Da onima oko sebe put obasja. Da ne posrnu. Svetac unosi svjetlo. Jer dopušta da kroz njega svijetli Bog.

Gledam te. Pa razmišljam.

Ivan reče da vidje veliko mnoštvo što ga nitko ne mogaše izbrojiti. U bijelim haljinama. Na gozbi, u svadbenom ruhu. I siromasi duhom i ožalošćeni i krotki i gladni pravde i milosrdni i čisti srcem i mirotvorci i progonjeni. U bijelim haljinama. Na gozbi.

Stariš. Starim i ja, za tobom i uz tebe. Pa ponekad pomislim, jesmo li bili svjetlo?

Lijepo je putovati zajedno. Dati. Posve. A bojim se, toliko mene meni ostaje.

Ako odeš prije mene, pogledaj ponekad odozgo kroz neki prozor, kroz neku pukotinu, na put kojim trebam stići, samo da se uvjeriš da njime idem. Da se ne izgubim. Možda kad sav ovaj teret ostavim, možda i sebe tad lakše bude dati.

Pogledaj ponekad pa pruži ruku, za onih posljednjih nekoliko koraka. Nije to nitko u svadbenom ruhu, to sam samo ja. Pruži ruku, kao što bih i ja tebi. Pa u naručje primi. Kao nekad. Ali zauvijek. Zauvijek.

s. Jana Dražić OP

Preporučamo