Povjerenje. Jedna riječ koja u sebi nosi breme čovječanstva. Riječ koja se najviše lomi od početka postojanja krune stvaranja – čovjeka. Lomi, a opet netko je neprekidno, neumorno obnavlja, ili bolje reći Netko. Čovjek, iznevjeritelj povjerenja, plačući trči u zagrljaj Ocu kako bi ga obnovio i pružio mu priliku. Obdaren svakovrsnim darovima, materijalnim i duhovnim, uživajući u miljeništvu Božjega društva, tako lako zaboravlja tko ga iscjeljuje, tko ga obnavlja, tko ga daruje.

            Učinio nas je vinogradarima. Dao nam je sve. Vidimo li to? Ako ne, u što ili koga onda gledamo? Ogradio nas je ogradom svoje nježne zaštite, dao nam da stvaramo bolji svijet, baš tu gdje nam je dao komadić života da se krećemo i ljubimo, a što smo mi učinili? To je pitanje koje stoji svakom na srcu. Jesmo li vinogradari koji su zaboravili davati plod? Jesmo li vinogradari koji smo se počeli veseliti samo ovozemnim događanjima? Vinogradari koje nije zamislio, koje nije htio takve. Mislimo li da se neće vratiti? Ili, zaboravili smo da nas čeka On negdje tamo, na vratima vinograda, da nas jednom pozove i upita da mu pokažemo plodove?

            On se itekako vraća. Gle, ”prevario” nas je. On se vraća svaki dan, u svakoj osobi koju susretnemo. Šalje svoje sluge, i nas same šalje, ali smo zaboravili da smo njegovi vinogradari (tako dragocjeni, tako posebni) a jedni drugima sluge (služitelji u ljubavi i dobroti). I tako, život nam prolazi u neprepoznavanju, u veseljima materijalnih stvarnosti, u problemima koji nisu problemi, u križevima koje bacamo van ograde našeg vinograda – natovarujući ih nekim drugima na leđa, kao da su oni za njih krivi, pa neka ih i nose…Ali imamo priliku svaki dan to promijeniti. Smisao je u sluzi. Ja sluga. Ti sluga. On sluga. Mi sluge! Jedni drugima, velikodušni i puni sućuti. Ma koliko bolno bilo, koliko teško. Jer ljubiti do boli, to je naše poslanje. Ta Vinogradar nam je dao primjer kako biti Sluga. Slijedimo Ga.

s. Manes Puškarić OP

Preporučamo