Što da se kaže? Govorili su već mnogi, ovdje i ondje, uzduž i poprijeko, govorili i putovima hodili i brodili, govorili… I otišli. (Ne osta od riječi ništa.)
Govore i oni koji jesu (ili bar sebi tako kažu), govore i govore i tišinu troše kao stijenj svijeće koja se bori da posve ne ugasne. Govore. A puti se razilaze.
Govorio je i on. Onaj prvi. Nevaljali. Neću. Samo tako. Kako se samo usuđuje. A onaj drugi, tako uzoran, tako mio, da, gospodaru. Ne oče. Gospodaru. Kao onaj što reče, znadoh te, čovjek si strog. Dalek. Hladan. Da, gospodaru. Hoću. Sve ću. Onako kako se meni hoće, samo kad okreneš glavu.
I predomisli se onaj prvi i ne učini kako reče jer nije to mislio, u brzini je izrekao, govorio mislima daleko… No srce bijaše blizu. Ondje. Gdje je otac. I njegov put. Njegove stope. Njegov vinograd. I pođe. (I bijaše sretan.)
A onaj drugi osta. Pri svome. Iza praznih riječi skriven. Iza pozdrava na trgovima i pročelja na gozbama, prazan osta. Sam.
Govorili su mnogi, govore i danas. Pretječu se riječima i putima, ovdje i ondje, uzduž i poprijeko. A onaj pođe, bez riječi. I pođoše drugi poput njega. Kao kradom. Šutke. Da ih nitko ne opazi. (Na njih se ionako ne obraća pažnja.) U vinograd. Puna srca.
U vinograd. Slobodni.
s. Jana Dražić
