”U ovom životu samo je jedna stvar od neprocjenjive vrijednosti: proživjeti svoje dane u istini i čestitom vladanju, čak i prema dvoličnima i nepravednima” (Marko Aurelije, Misli, knjiga VI.).

Za slike se kaže da govore više nego tisuću riječi. Slikama iz svakodnevnog života uvelike se koristio Isus. Govoreći o Kraljevstvu nebeskom, i ove nedjelje, Isus pred svoje slušatelje iznosi slike. Tu je slika pšeničnih polja, slika divnog gorušičina stabla i slika nabujalog kvasca. Zlatno pšenično klasje što hrani mnoštva kruhom svagdanjim, razvijeno gorušičino stablo na kojem se ptice gnijezde i snaga kojom se poput kvasca širi dobro darovi su i izraz Božje ljubavi prema svekolikom stvorenju. Divni su to prizori koje iznenada pokušavaju narušiti kukolj i brojne druge nesavršenosti. Ne čudi reakcija Isusovih slušatelja, jer doista kojem oku pri pogledu na zlatna pšenična polja ne bi zasmetao kukolj? Koji poljoprivrednik ne bi požurio ukloniti kukolj iz svojih usjeva? Kojem čovjeku ne smeta kada uoči nepravdu, neistinu, jednom riječju zla djela? Tko ne bi pohitio razračunati se sa zlom, uklonio ga odmah? No, Isus i nama kao i svojim suvremenicima kaže: ”Pustite nek oboje raste do žetve” (Mt 13, 30). Možda nam je teško razumjeti i prihvatiti ove Isusove riječi, no Isus nas poziva na strpljivost koja nam je toliko potrebna da bi se mogla promijeniti naša perspektiva, naš pogled. Naime, slike jesu više nego tisuću riječi, ali naše oko i naše srce čine veliku razliku. Pozvani smo na strpljiv rast u ljubavi, na promjenu perspektive, odnosno imati svijetlo oko i srce koje je plodno tlo za rast dobra.

Što vidimo kada pogledamo Isusove slike zlatnih pšeničnih polja, plodnog gorušičina stabla i nabujalog kvasca? Vidimo li svijeta, vidimo li i Crkvu, štoviše vidimo li da je to slika i našega srca? Dosita, Isus nas poučava da se dobro i zlo nalaze na svim razinama, u svijetu, u Crkvi i u našim srcima. Sa svim stvorenjem i s nama Bog je strpljiv. Sve što je dobro od Boga dolazi i Bog čeka da to dobro uzraste. Isus i nas poziva na strpljivost sa sobom i drugima. Štoviše, Isus nas poziva na život u nadi i pouzdanje u Božju brigu za polje našega života. Naime, kukolj iscrpljuje zemlju, ali i pomaže pšenici da se snažnije vine prema nebu. Pozvani smo na strpljivost u zlu, strpljivost koja nam pomaže da očvrsnemo, uzrastemo i vinemo se prema svetosti.

Zlo bode u oči i smeta, uvuklo se u svijet, Crkvu i naša srca nepažnjom ili slobodnim izborom, no Bog prašta grijehe i daje priliku svakoj duši da se okrene prema dobru i urodi plodovima dobra. Štoviše, pšenicu i kukolj, poput nijansa boja na nekoj slici, može razlučiti samo Božje oko. Često ne vidimo cijelu sliku, uzroci događaja ostaju nam skriveni, često se varamo u procjenama ljudi i njihovih čina. Dosita, Isus nas poziva da se pustimo prosudbi o tome tko je dobar, a tko zao i umjesto toga da mi rastemo u dobru.

Detalji se na prvi pogled propuštaju, ali na slikam čine razliku. Detalji su oni koji čine razliku među umjetnicima. Mala djela dobrote su ona koja tvore polja dobra Kraljevstva koje je među nama. Koliko god se neznatna činila, poput gorušičina zrna, dijela dobrote, istine i pravednosti rastu, razvijaju se u grane dobrote i na koncu donose plodove života. Naše svakodnevice pune su oku gotovo nevidljivih sjemenki i nijansi boja koja na koncu tvore sliku našega života; rastu i razvijaju se u stablo koje donosi plodove života i postaju slika mila oku. Zanemarimo li svakodnevne male čine dobrote ili obezvrijedimo li ulogu kvasca koji je nevidljiv oku, ostati ćemo bez kruha života. Doista, detalji lako promaknu, a mijenjaju sve, tamu u svjetlost, tugu radost, očaj u zahvalnost. Na slici zlatnih pšeničnih polja s nešto kukolja, čovjek vidi kukolj, a Bog mnoštvo pšenice. Kod pogleda na plodno gorušičino stablo čovjek vidi hladovinu, a Bog uočava značaj gorušice i ne umanjuje njezinu malenost. Kvasac pak čovjek često ni ne spominje, a Bog podsjeća da jedino po njemu blagujemo kruh.

Pozvani smo na zahvalnost za dobro, na rast u dobru i život za dobro. Pozvani smo, poput Krista uočavati dobro i rasti u dobroti i praštanju. Pozvani smo u dobru i plemenitu srcu pohraniti Riječ, ispružiti ruke milosrđa, uputiti riječi pouke i utjehe, svijetlim okom gledati na svijet i naše bližnje. Poput kvasca, pozvani smo mijenjati sliku svijeta snagom dobra da sve uzraste do punine, da se preobrazi u kruh što nam daje život i kojem se radujemo svakoga dana.

s. Ivana Pavla Novina, OP

Preporučamo