Stara predaja govori o tome kako je sveti je Augustin htio napisati knjigu o Presvetomu Trojstvu, ali mu nikako nije polazilo za rukom. Tada je usnuo san: vidio je sebe kako šeće obalom mora i vidi dijete na plaži. Dijete je školjkom presipalo morsku vodu u rupu u pijesku. Augustin ga je upitao: „Što radiš?“ – Dijete je odgovorilo: „Želim presuti more u ovu rupicu.“ – Tu su se velikom filozofu otvorile oči: „Upravo tako nemoguću stvar pokušavam i ja jer želim svojim ograničenim razumom shvatiti tajnu Presvetoga Trojstva.“

Presveto Trojstvo je uistinu nedokučivo otajstvo, a san svetoga Augustina izvanredno ga opisuje. Ono se nazire u tragovima već u prvoj rečenici Knjige Postanka: „U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: Neka bude svjetlost! I bi svjetlost!“ (Post 1,1-4).

Upravo u ovome otajstvu Bog je objavio svoju najdublju intimu jer pokazuje Boga kakav je „u sebi“, kao beskrajnu živost ljubavi.

Zašto ljubavi?

Zato jer je ljubav uvijek konkretna. Ona je više u djelima nego u riječima, više u davanju nego u primanju, više u služenju, više u istini… Ljubav nije osjećaj. Nije ushićenost i romantičnost. Ljubav, ako je prava, uvijek se odlikuje konkretnošću. Sam Isus, kada govori o ljubavi, govori o opipljivim stvarima: nahraniti gladnog, napojiti žednog, posjetiti bolesnog, siromašnog odjenuti. Ako ljubav nije takva, tada nije ljubav, već iluzija. Zato ljubav ljubi djelima a ne riječima. Riječi odnosi vjetar. Možeš li ga zaustaviti? Možeš li ga uhvatiti? Znadeš li kamo ide i otkuda dolazi? Ne znaš… ne znaš… Zato ne ljubi riječima! Ne znaš!

 Ljubav ljubi davanjem. Onaj koji ljubi daje, daje, daje, … Daje stvari, daje život, daje sebe samoga Bogu i drugima. Onaj koji daje ostaje otvorena srca, ostaje u Bogu i Bog u njemu. Ostaje u ljubavi! Ostaje u ljubavi koja sve podnosi! Ostaje u ljubavi i kad suze umivaju lice i kad rana na srcu gorko zapeče i kad od boli u grudima ne može ukrasti jedan jedini dah… Ostaje… ostaje… Ostaje u ljubavi!

Razumiješ li sada što je ljubav? Ako ne… dobro se zagledaj u Njega raspeta na križu i shvatit ćeš… morat ćeš!

Tajna Presvetog Trojstva je upravo u ovome: Bog vodi razgovor s Bogom. Ne riječima. On se događa na razini biti, naravi. Unutar Presvetog Trojstva postoji apsolutna iskrenost i potpuno prihvaćanje. Ono što Otac i Sin razmjenjuju nisu  neke misli ili riječi, oni razmjenjuju sami sebe.

Očevo davanje je tako potpuno da se po tom davanju rađa druga Osoba, Sin. „Sinovljevo vječno rađanje umiruje (smiruje) Očevu izvornu potrebu da ljubi,“ piše Adrienne von Speyer. Sin koji je svu svoju narav i bit dobio od Oca, ima istu potrebu da ljubi. On se izravno daje Ocu. I ova obostrana izmjena, ovaj neiscrpni dijalog ljubavi, jest Duh Sveti. On je sam poljubac ljubavi, kako kaže Bernhard Clairvaux.

Današnja svetkovina Presvetog Trojstva poziva nas da razmišljamo o toj tajni – tajni da je jedan Bog, a tri božanske Osobe. Bog nam se u Isusu Kristu otkriva i razotkriva. Otkriva nam kakav je s nama i među nama, kakav je zbog nas i radi nas. Pa i tada Bog ostaje dubokom tajnom kojoj se samo možemo duboko klanjati.

s. Natalija Cindrić, OP

Preporučamo