Sjećajući se ove obljetnice donosimo detalje o Ozaninoj smrti, kako ih je opisao jedan od njezinih životopisaca, o. Innocent Taurisano, OP, u knjizi “Blažena Ozana Kotorska – dominikanka (1493. – 1565.)” za koju su rekli da je najbolji životopis bl. Ozane objavljen dosad.

“Na vijest o njezinoj smrti sav je narod Kotora i obližnjih mjesta dotrčao k crkvici sv. Pavla. Umrla je svetica ili pokornica, kako su je nazivali. Svi su je htjeli vidjeti, dotaknuti, imati komadić njezina odijela, nešto što je njoj pripadalo. Dva puna dana vjernici su neprestano hodočastili u velikom broju. Dobri dominikanski redovnici i redovnice sve su sile uložili da zadrže ono veliko mnoštvo naroda koje neprestano bijaše dolazilo i odlazilo od dragoga smrtnoga Ozanina tijela. Zbog osmijeha i vedrine lica narod je govorio da spava. Mnogi su osjećali neki izvanredni miomiris, a oni koji su se približili lijesu nikako nisu mogli reći „pokoj vječni“, nego samo „Slava Ocu.“ Svi su pripovijedali ono što su čuli govoriti od tolikih osoba kojima je ona isprosila kakvu milost ili ih zadužila kojim dobročinstvom. Tada je narod doznao za sve njezine pokore, postove, mrtvenja i kostrijet, te se čudio i plakao pred tim neprestanim šutljivim heroizmom. Oko njezina sveta mrtvog tijela okupili su se bezbrojni siromasi kojima je više puta dala i kruha i utjehe. To je bio kruh koji je bio rado i s blagoslovom davan i koji se bolje i lakše jeo. Sirote, žalosni, majke koje su uz Blaženičinu molitvu pronašle svoju djecu, neutješne udovice koje su bile naučile kako treba plakati i trpjeti, bogataši koji su našli svoj mir nakon što su ga bili izgubili u građanskim mržnjama i svađama, svi su joj došli iskazati počast. Došli su također i pravoslavci, jer se Ozana rodila kao pravoslavka. I uvijek je u svom životu prema pravoslavcima bila puna nježnosti i ljubavi te je mnogo za njih molila. Životopisci nam ništa ne pripovijedaju o čudesima koja su Blaženica učinila poslije smrti. Čudesa sigurno nisu izostala jer Bog velikodušno proslavlja svoje svece. Životopisci samo spominju ugodni miris koji se skupa s bjelinom i nekim svjetlom divne čistoće širio iz sveta Ozanina tijela te je bio simbol miomirisa i unutarnje čistoće koju je ta dominikanska djevica sačuvala u svojem životu. „Njezine učenice“ – zapisao je anonimni Ozanin suvremenik – „želeći po običaju oprati njezino tijelo, nađoše na njezinim leđima vrlo veliku i otvorenu ranu koja je sličila velikoj opremi koja se običavala staviti na vrat zaprežnih životinja. Na tu se ranu nije nikada tužila. Ta se rana još vidjela 1376. kod prepoznavanja tijela. Smatra se da su tu ranu prouzročile one ljestve s prečkama, na kojima je običavala počivati i spavati. Mrtvo je tijelo, nakon što je bilo oprano, bilo položeno na pod njezine pokorničke sobice, koje je prozorčić okrenut prema nutrini crkve sv. Pavla, koja je bila otvorna da građani slobodno mogu vidjeti sveto mrtvo tijelo. Dva dana i jednu noć neprestano su dolazili građani da ga vide. Dapače, nije im bilo dosta da ga jedanput vide, pa su dolazili više puta da ga gledaju i da mu se dive. Bilo je izvanredno sjajno, lijepo i svijetlo. Jednom riječju, takvo da je doista odražavalo bjelinu i čistoću duše koja je u njemu stanovala. Ozanu su pokopale njezine učenice, kako same svjedoče, više puta su osjetile kako se iz njezina groba širi vrlo ugodan i jaki miomiris, u što se može vrlo lako povjerovati s obzirom na sveti život koji je provodila.”

Preporučamo