U istražnom dijelu kauze za Ozaninu beatifikaciju kotorski biskup Franjo Uccellini Tice imenovao je 18. srpnja 1905. članove sudišta u kauzi te 22. srpnja u biskupskoj palači u Kotoru svečano otvorio javnu raspravu koja je potrajala do 19. listopada, a održana je u ukupno 13 sjednica.[1] U dvanaestoj sjednici, 17. kolovoza 1905., izvršena je službena rekognicija Ozanina tijela. Tom su činu prisustvovali: prepošt kotorskoga stolnog Kaptola, biskupski provikar i ovlašteni sudac u kauzi Bernard Brničević, dominikanski provincijal i postulator kauze Anđeo Marija Miškov, župnik Škaljara i promicatelj pravde u kauzi Marko Vučković, kancelar biskupske kurije, župnik u Dobroti i bilježnik u kauzi Antun Milošević, ravnatelj kotorskog biskupijskog sjemeništa i sudac u kauzi Ivo Stjepčević, kanonik kotorske stolne crkve i čuvar Ozaninih relikvija Ivan Radimiri, dominikanac i svjedok u kauzi Franjo Ksaver Foucher, dominikanac Antonin Zaninović, svjedoci u kauzi Josip Nadali i Josip Businello, rizničar kotorske stolne i zborne crkve Lovro Jakičević te mnoštvo katolika i pravoslavaca.[2]

Drveni sarkofag s Ozaninim tijelom na Miškovljev je zahtjev podignut s oltara obraćenja sv. Pavla i položen na pripravljeni stol te ga je čuvar relikvija Ivan Radimiri dvama ključevima otključao i odstranio mjedeni poklopac, a potom su sudci pregledali pečate kojima je sarkofag 1856. zapečatio biskup Marko Kalođera. O. Miškov je osobno razlomio pečate, uklonio stakleni poklopac i s velikim pijetetom poljubio Ozanine ruke. Nakon toga je uz pomoć subraće Franje Ksavera Fouchera i Antonina Zaninovića svukao s Ozanina tijela stari habit. Uočili su pri tom da je tijelo omotano bijelim povojima, ruke su prekrižene na grudima i gipke u zglobovima, na čelu i dijelu lica nedostaje koža, oči su potpuno nestale, nos je usahnuo, a iza zatvorenih usta vide se očuvani gornji i donji zubi. Ispod povoja je na čitavom tijelu sačuvana koža, u najboljem su stanju ruke na kojima su očuvani čak i nokti, tijelo se čvrsto drži u svim zglobovima, a na pojedinim njegovim dijelovima sačuvana je i mumificirana muskulatura. Zanimljivo je da u zapisniku rekognicije stoji kako se ne zna gdje su nestala Ozanina stopala, premda su ona, kako smo vidjeli, nekoć bila ostala u posebnom relikvijaru kod dubrovačkih dominikanaca.[3]

Kad je završio pregled tijela, Miškov ga je podignuo iz sarkofaga kako bi ga svi prisutni mogli vidjeti, a potom je sa subraćom Foucherom i Zaninovićem obukao Ozanino tijelo u novi svileni habit kojega su izradile dominikanke u Korčuli. Njima je ujedno poklonjen habit u kojega je Ozanino tijelo dotad bilo obučeno, osim jednoga dijela tunike koji je ostao u Kotoru kako bi se njegovi djelići mogli dijeliti vjernicima. Oko Ozaninih ruku Miškov je stavio madreperlenu krunicu. Na koncu su prisutni svećenici, redovnice i vjernici, uključujući brojne pravoslavce, pristupili Ozaninu tijelu, poljubili joj ruke te svojim krunicama doticali dijelove njezina tijela. Sarkofag je potom zaključan i zapečaćen biskupskim pečatima. Time je završena službena rekognicija Ozanina tijela, izvršena zbog potreba kauze za njezinu beatifikaciju.[4]

 

Prijenos u novi sarkofag i procesije iz 1930.

 

Kauza za Ozaninu beatifikaciju dovršen je u svibnju 1907. te su svi odnosni spisi poslani mjerodavnoj kongregaciji u Rimu. Narednih godina o. Miškov se trudio ubrzati stvari, no Prvi svjetski rat sve je usporio pa je beatifikacija pričekala do 21. prosinca 1927.[5] U Kotoru taj čin nije bio odmah svečano proslavljen, nego poslije tri godine, nakon što je dovršena obnova zborne crkve sv. Marije u kojoj se čuvalo tijelo prve hrvatske blaženice.[6] Prethodno je kipar Antun Augustinčić 1929. izradio za čuvanje Ozanina tijela novi sarkofag od posrebrene bronce. Na prednjoj strani sarkofaga, koja se može ukloniti kako bi vjernici kroz staklo vidjeli neraspadnuto tijelo, nalaze se tri reljefna prikaza događaja iz Ozanina života i njezinih najpoznatijih čuda. Lijevi reljef prikazuje Ozanu kako iz pregače dijeli kruh siromasima, a kada joj se približi plemić u čijem je domu bila služavka, kruh se u pregači pretvara u cvijeće. Na desnom reljefu prikazana je zgoda kad Ozana u ribi pronalazi prsten svoga gospodara, koji ga je bacio u more kako bi iskušao njezino poštenje i iskrenost, a središnji reljef prikazuje zgodu iz Ozanine mladosti kad joj se, dok je čuvala stado ovaca u crnogorskim brdima, ukazao raspeti Krist. Po jedan reljef nalazi se na bočnim stranama sarkofaga, pri čemu desni bočni reljef prikazuje Kotorane kako donose darove Ozani u njezinu ćeliju, a lijevi bočni reljef prikazuje Ozanu kako izmiruje zavađene sugrađane simboličnim stiskom ruke. Na poklopcu sarkofaga nalazi se kerubin sklopljenih ruku i krila u klečećem molitvenom položaju. Sarkofag počiva na četiri noge na kojima je reljefno prikazana po jedna ovčica, dug je 145 cm, a visok 36 cm (s anđelom 70 cm).[7]

U novi sarkofag Ozanino je tijelo položeno 24. lipnja 1930. u prisustvu kotorskoga biskupa Frane Uccellinija Ticea i stolnoga Kaptola sv. Tripuna te liječnika dr. Vicka Galvanija, dr. Josipa Korlaeta i dr. Filipa Lazarevića. Tom je prigodom obavljena kanonska rekognicija Ozanina tijela koje je, kako svjedoče rečeni liječnici, kostur prekriven osušenom kožom. Uočeno je da su na tijelu dobro očuvani prednji zubi iza kojih se vidi mumificirani jezik, ruke su jako dobro očuvane i gibljive u zglobovima, baš kao i prsti s noktima. Općenito je uočeno da se tijelo čvrsto drži u svim zglobovima, a na pojedinim njegovim dijelovima očuvana je i mumificirana muskulatura. Liječnici su zabilježili da je čak i svileni habit u kojemu se tijelo nalazilo bio potpuno očuvan.[8]

Premješteno u novi sarkofag, Ozanino je tijelo 3. srpnja 1930. u 18 sati u procesiji preneseno iz zborne crkve sv. Marije u katedralu sv. Tripuna. Procesiju je predvodio kotorski biskup Franjo Uccellini Tice, a sudjelovali su splitski biskup Kvirin Klement Bonefačić, hvarski biskup Miho Pušić, križevački vladika Dionizije Njaradi, dominikanski provincijal Anđelko Orlandini, delegat beogradskog nadbiskupa fra Petar Vlašić, općinski načelnik Petar Kamber, stotinjak svećenika i redovnika, više redovnica te mnoštvo vjernika. Nakon dolaska u katedralu tijelo je položeno na posebno pripravljenom oltaru u njezinu središtu, a prigodnu je propovijed održao don Niko Luković.[9]

Tijelo je ostalo u katedrali do 6. srpnja kad je u svečanoj povorci nošeno gradom te iznijeto kroz glavna gradska vrata, da bi potom bilo ponovno unijeto u grad kroz druga vrata, kroz koja je Ozana kao pastirica prvi put došla u Kotor. Potom je procesija proslijedila u zbornu crkvu sv. Marije, gdje je tijelo u Augustinčićevu sarkofagu položeno na oltar obraćenja sv. Pavla. Procesiju je predvodio zagrebački nadbiskup Antun Bauer, a osim njega sudjelovali su papinski nunciju u Kraljevini Jugoslaviji Hermengildo Pellegrinetti, kotorski biskup Franjo Uccellini Tice, barski nadbiskup i primas Srbije Nikola Dobrečić, dubrovački biskup Josip Marija Carević, splitski biskup Kvirin Klement Bonefačić, hvarski biskup Miho Pušić, šibenski biskup Jeronim Mileta, križevački vladika Dionizije Njaradi, general Reda franjevaca samostanskih trećoredaca Arnaldo Rigo, komandant Boke Kotorske general Pantelija Đukić kao zastupnik kralja Aleksandra I. Karađorđevića, ban Zetske banovine general Krsta Smiljanić, kotorski općinski načelnik Petar Kamber sa svim članovima Općinskoga vijeća, predstavnici ostalih bokeljskih općina, mnoštvo svećenika, redovnika i redovnica, Bokeljska mornarica, brojna civilna i vjerska društva iz Kotora i okolice, te mnoštvo vjernika i vojnika. Procesiju, u kojoj je sudjelovalo oko 10 000 vjernika katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti, uljepšalo je pjevanje kotorskoga katedralnog Crkvenog pjevačkog zbora sv. Tripuna, Hrvatskog pjevačkog društva Zvonimir iz Mula i Hrvatskog pjevačkog društva Tomislav iz Škaljara te sviranje gradske glazbe iz Kotora, mornaričke glazbe iz Tivta, općinske glazbe iz Tivta i seoske glazbe iz Škaljara. Posebno treba istaknuti sudjelovanje više dominikanaca na čelu s provincijalom Anđelkom Orlandinijem i sestara dominikanki na čelu sa časnom majkom Anđelom Milinković. Četiri dominikanca nosili su u povorci iza biskupa sarkofag s Ozaninim tijelom, a dominikanke su išle uz njih noseći svijeće u rukama.[10]

 

Od 1930. do danas

 

Prijenos iz 1930. bio je dvanaesti po redu. Nakon tog prijenosa Ozanino je tijelo 33 godine počivalo u Augustinčićevu sarkofagu na pobočnom oltaru obraćenja sv. Pavla u zbornoj crkvi sv. Marije u Kotoru. Potom je 1963. obavljen trinaesti prijenos Ozanina tijela, koje je tada premješteno na glavni oltar rečene crkve. Poslije dvije godine, 1965. Ozanino je lice prekriveno voštanom maskom koju je izradila kiparica Mila Vod (Ludmila Woodsedalek).[11] Nije na odmet spomenuti kako je ta umjetnica nakon Stepinčeve smrti, unatoč komunističkim pritiscima i milicijskim sprječavanjima, dok je kardinal ležao na odru u krašićkoj crkvi uzela odljev pokojnikova lica i izradila njegovu posmrtnu masku.

Mons. Gracija Ivanović, dugogodišnji apostolski administrator Kotorske biskupije, potaknuo je svečano obilježavanje 50. obljetnice Ozanine beatifikacije u sklopu kojega je 24. travnja 1977. obavljen četrnaesti prijenos Ozanina tijela. Nakon koncelebrirane sv. mise, koju je predvodio hvarski biskup Celestin Bezmalinović, u 10.30 započeo je procesionalni prijenos Ozanina tijela iz zborne crkve sv. Marije u katedralu sv. Tripuna. Sarkofag s tijelom kroz grad su nosili braća dominikanci, a pratilo ih je sedamdesetak sestara dominikanki, koje su za tu prigodu došle u Kotor na čelu sa časnom majkom Marijom Kulonjom. Bile su prisutne i brojne druge redovnice, više dominikanaca s provincijalom Eugenom Bižacom, drugih redovnika i dijecezanskih svećenika. Dok je sarkofag prolazio gradom, vjernici i redovnice posipali su ga cvijećem, a kada je došao pred katedralu u čast blaženice podignut je barjak sv. Tripuna. U katedrali je sarkofag s Ozaninim tijelom položen na glavni oltar, a potom su dominikanke izvele dramski igrokaz o životu prve hrvatske blaženice, kojega je napisala i režirala s. Anđelika Prizmić.[12]

Tijelo je u kotorskoj katedrali ostalo deset godina, do povratka u zbornu crkvu sv. Marije 26. travnja 1987. Kao i prije deset godina, koncelebriranu sv. misu u kotorskoj katedrali predvodio je biskup Celestin Bezmalinović, a koncelebrirali su kotorski biskup Ivo Gugić, barski nadbiskup i primas Srbije Petar Perkolić te dijecezanski i redovnički svećenici uz sudjelovanje brojnih redovnica i vjernika. Poslije mise su kotorski svećenici i dominikanci u svečanoj procesiji prenijeli sarkofag s Ozaninim tijelom iz katedrale u zbornu crkvu sv. Marije, gdje se i danas nalazi.[13]

Budući da je habit u kojemu je bilo Ozanino tijelo dotrajao, kotorski biskup Ilija Janjić, u dogovoru sa sestrama dominikankama u Korčuli, odlučio ga je zamijeniti i obaviti rekogniciju Ozanina tijela, prvu nakon 1930. Biskup je navečer 26. travnja 2001. predvodio sv. misu, a potom je u 19 sati počela rekognicija koju je obavila slijedeća komisija: kotorski biskup Ilija Janjić, njegov generalni vikar Srećko Majić, kotorski župnik Anton Belan, dobrotski župnik Branko Sbutega, dominikanac Marko Bobaš, vrhovna poglavarica sestara dominikanki Katarina Maglica, liječnici Nikola Bjeladinović i Mato Petrović te liječnica Edita Starović. Osim njih rekogniciji su prisustvovali: franjevac Dinko Vlašić, dominikanke Damjana Siketić i Diana Baćak, milosrdnica Dragica Kuštre, Nenad Franović, Miro Čučić, Branislav Mićunović i Bogoboj Cicović koji je prisustvovao i rekogniciji iz 1930. Prvo je pročitan zapisnik tročlane liječničke komisije koja je 1930. pregledala tijelo, potom je tijelo izvađeno iz lijesa i položeno na glavni oltar. Nakon što je s njega skinut dotrajali habit, tijelo je pregledano pri čemu je ustanovljeno da aktualno stanje uglavnom odgovara onome iz 1930. Posebno je naglašeno kako je dobro “očuvana arhitektura vrata, koja drži lubanju u prirodnom položaju”, a ruke su “izvanredno dobro očuvane, posebno šake sa mišićno-zglobnim sustavom, noktima, čak su i pokreti u prstima mogući, doduše minimalni.” I koljena su također bila gipka, a opći je dojam komisije bio da je Ozanino tijelo “dobro i u cijelosti očuvano, te povezano i čini kompaktnu cjelinu koju je moguće nositi na rukama.” U tom pogledu komisija napominje da tijelo u postupku rekognicije nije oštećeno, ali su za potrebe širenja Ozanina štovanja uzeti “komadići tkiva sa desne noge i dati sestrama dominikankama”.[14] Komisija je napomenula i da je crvotočina iz drvenog dna sarkofaga napala dijelove Ozanina tijela, posebno ruke i noge, pa bi to trebalo što prije sanirati. Poslije rekognicije Ozanino su tijelo u novi habit obukle dominikanke Katarina Maglica, Diana Baćak i Damjana Siketić, koja je i sašila novi habit (haljinu sa škapularom, plašt, bijelo pokrivalo za glavu i crni veo). Tijelo je potom položeno u lijes na plahtu i jastuk s jastučnicom koje je srebrnim nitima izvezla dominikanka Magda Čulin. Nakon toga uslijedio je blagoslov i pjevanje himna Magnificat. Rekognicija je završena u 21 sat.[15]

Komadiće tkiva koji su uzeti s Ozanine desne noge kotorski je biskup Ilija Janjić, zajedno s dva komada njezina vela i s krunicom koja je dotaknula njezine ruke, 11. svibnja 2001. predao sestrama dominikankama u Korčuli. Po jedan komad platna biskup je darovao franjevkama u Blatu, Čari i Smokvici, a prije odlaska iz Korčule slavio je večernju molitvu sa sestrama dominikankama u njihovoj samostanskoj kapeli, pred oltarom na koji su privremeno bile položene donijete relikvije.[16]

Godine 2013. biskup Janjić odlučio je, u suradnji s Kongregacijom sv. Anđela čuvara sestara dominikanki i Hrvatskom dominikanskom provincijom, revitalizirati zamrlu kauzu za kanonizaciju bl. Ozane. Stoga je na blaženičin blagdan 27. travnja s časnom majkom Dolores Matić i dominikanskim provincijalom Antom Gavrićem, nakon mise u kotorskoj katedrali, potpisao dekret kojim je kauza ponovno otvorena, tj. povjerena Dominikanskom redu. Za tu prigodu je sarkofag s Ozaninim tijelom prije njezina blagdana prenesen iz zborne crkve sv. Marije u kotorsku katedralu, gdje su vjernici nekoliko dana iskazivali štovanje relikvijama. Potom je sarkofag s tijelom vraćen u zbornu crkvu sv. Marije. Bilo je šesnaesto prenošenje Ozanina tijela.[17]

 

* * *

 

Premda je Ozana Kotorska  preminula prije punih 450 godina (1565.), njezino štovanje nikad nije prestalo, na što je nedvojbeno utjecala i svemu snažan pečat dala činjenica da je njezino tijelo ostalo očuvano i neraspadnuto. Katolici i pravoslavci rado su dolazili i dolaze na njezin grob moliti za nebeski zagovor i zahvaljivati za primljene milosti. Ne čudi stoga da je više autora od 16. stoljeća do naših dana smatralo potrebnim i korisnim pisati o Ozani. Osim brojnih članaka, postoji nekoliko knjiga o životu i štovanju prve hrvatske blaženice. Pa ipak, mnogo je toga dvojbenoga i netočnoga napisano o njoj, neka su pitanja ostala otvorena do danas, a nekima nije bilo posvećeno dovoljno pozornosti. Sve to vrijedilo je i u pogledu njezina neraspadnutoga tijela, o kojem smo ovdje pisali kritički, na temelju izvora i relevantne literature. Osim što smo na jednom mjestu nastojali što je moguće detaljnije opisati sve prijenose i rekognicije, utvrdili smo da neki od tih prijenosa do sada nisu bili uopće poznati. Kritička analiza ovoga pitanja navodi nas na zaključak da bi i neke druge stvari o našoj prvoj blaženici trebalo ponovno kritički analizirati i preispitati, što će svakako biti nužno u kontekstu revitalizirane kauze za njezinu kanonizaciju.

 

Ivan Armanda

 

 

[1] Usp.: Catharensis seu Ordinis Praedicatorum Confirmationis Cultus ab Immemorabili Tempore Praestiti Servae Dei Hosannae de Catharo Vergini Tertii Ordinis S. Dominici Beatae vel Sanctae Nuncupatae: Summarium super dubio. Romae s.a.; Crkvena istraga o štovanju Bl. Hozane crnogorkinje u Kotoru. U: Gospina krunica, XI (1905) 9, str. 255-256.

[2] Usp. Anđeo Marija MIŠKOV: Actum u Sbornoj crkvi S. Marije u Kotoru dneva XVII Kolovoza g. g. 1905. u 11 sati prp. U: Ave Maria, XIII (1983) 1, str. 14-15.

[3] Usp. Isto, str. 15-17.

[4] Usp.: Catharensis seu Ordinis; Crkvena istraga o štovanju Bl. Hozane, str. 255 – 256; A. M. MIŠKOV: Actum u Sbornoj crkvi, str. 15-18; Tijelo Bl. Hozane crnogorkinje u Kotoru. U: Gospina krunica, XI (1905) 10, str. 287-288.

[5] Usp. Ivan ARMANDA: Rad o. Anđela Marije Miškova na promicanju štovanja Ozane Kotorske. U: Ave Maria, XXXI (2013) 2, str. 79-82.

[6] Usp.: Pavao BUTORAC: Obnova Koleđate. U: Hrvatska straža, II (1930) 148, 1. VII., str. 4; Augustin PAVLOVIĆ: Učešće našeg Reda u postupku za beatifikaciju bl. Ozane Kotorske i u prvoj njenoj proslavi. U: Vjesnik Hrvatske dominikanske provincije, XIV (1977) 37-38, str. 32.

[7] Usp.: Frane COTA: Novo djelo kipara Augustinčića. U: Hrvatska straža, II (1930) 148, 1. VII., str. 6; N. LUKOVIĆ: Blažena Ozana Kotorka, str. 120-121.

[8] Usp. N. LUKOVIĆ: Blažena Ozana Kotorka, str. 92, 132 – 133.

[9] Usp.: Program proslave Bl. Ozane Kotorke. U: List Dubrovačke biskupije, XXX (1930) 7, str. 59-60; Veličanstveno slavlje Bl. Ozane u Kotoru. U: Ibid., str. 63.

[10] Usp.: Program proslave, str. 60; Veličanstveno slavlje, str. 65; N. LUKOVIĆ: Blažena Ozana Kotorka, str. 93-96.

[11] Usp.: N. LUKOVIĆ: Blažena Ozana Kotorka, str. 82; Josip MLINARIĆ: Svjedoci obnove, 2. Zagreb 1992., str. 156.

[12] Usp.: A.P.: Naše redovnice na grobu blažene Ozane. U: Glas Koncila, XVI (1977) 9, 8. V., str. 6; Svečana koncelebrirana sv. misa. U: Ave Maria, VI (1977) 3, str. 45; Prijenos tijela blaženice. U: Ibid., str. 45-46.

[13] Usp.: Procesija nakon 38 godina. U: Glas Koncila, XXVI (1987) 20, 17. V., str. 8; J. MLINARIĆ: Svjedoci obnove, str. 156.

[14] Zapisnik. U: Ave Maria, XX (2001) 2, str. 21.

[15] Usp.: Zapisnik, str. 20-21; Katarina MAGLICA: Sjaji nam svjetlom s neba u visini. Daj da se narod vjerom ujedini. U: Ave Maria, XX (2001) 1, str. 13-14; Damjana SIKETIĆ: Ispunila sam obećanje. U: Ibid., str. 16-17.

[16] Usp.: Moći bl. Ozane stigle u Korčulu. U: Ave Maria, XX (2001) 2, str. 19; Ana BEGIĆ: Primopredaja moći bl. Ozane. U: Ibid., str. 19.

[17] Usp. U Kotoru započeo postupak za kanonizaciju bl. Ozane. U: Ave Maria, XXXI (2013) 2, str. 29-30.

Preporučamo