Neraspadnuto tijelo prve hrvatske blaženice, rekluze i dominikanske trećoredice Ozane Kotorske, koje se danas čuva u zbornoj crkvi sv. Marije u Kotoru, doživjelo je od njezina pogreba do danas ukupno šesnaest prijenosa, ne računajući nekoliko presvlačenja tijela koje je potom bilo vraćeno u isti sarkofag i na isto mjesto. Neki od tih prijenosa podrazumijevali su premještanje tijela na drugo mjesto u istoj crkvi, u drugu crkvu, ili čak u drugi grad i državu. Pojedini prijenosi poznati su tek posredno, o nekima su se sačuvali oskudni podaci, dok za pojedine prijenose i rekognicije posmrtnih ostataka postoje službeni zapisnici te pisana sjećanja sudionika i očevidaca. U okviru govora o Ozaninu štovanju, o tome su u njezinim biografijama sažeto pisali kotorski svećenik Niko Luković[1] i talijanski dominikanac Inocent Taurisano,[2] a hvarski dominikanac Antonin Zaninović jedini je toj tematici posvetio zasebni feljton. No, kako je taj feljton nastao 1930., obuhvaća samo prijenose koji su obavljeni do tada i najavljuje prijenos koji će biti obavljen te godine.[3] Osim toga, Zaninovićev opis dotadašnjih prijenosa također je sažet, pa stoga ovdje na temelju relevantne literature i izvornih dokumenata donosim detaljne podatke o prijenosima do 1930. te opisujem prijenose i rekongicije Ozanina tijela koji su uslijedili od 1930. do danas. Također napominjem kako ni jedan od navedenih autora ne spominje da je Ozanino tijelo ubrzo nakon smrti bilo preneseno u samostansku crkvu kotorskih dominikanaca i potom vraćeno u crkvu sv. Pavla, što ovdje iznosimo prema svjedočanstvu anonimnog Kotoranina, Ozanina suvremenika i jednog na dvaju njezinih prvih životopisaca. Cilj je ovoga članka prvi put na jednom mjestu opisati sve prijenose i rekognicije neraspadnutoga tijela prve hrvatske blaženice.

Članak, uz izmjene i dopune, prenosimo iz revije Dubrovnik, br. 2/2016., str. 83-96:

 

Prva hrvatska blaženica[4]

 

Buduća blaženica, krsnim imenom Kata Kosić, rođena je 1493. u brdima iznad Kotora, u obitelji pravoslavne vjeroispovijesti. Predaja kaže da je kao pastirica imala viđenja koja su je potaknula na savršeniji kršćanski život. Godine 1507. došla je u Kotor i potom radila kao služavka u plemićkoj obitelji Buća, gdje je primila temeljitu vjersku poduku. Slušajući na Veliki petak u katedrali propovijed o muci Kristovoj, odlučila je provoditi pokornički život kao rekluza (zazidana djevica) pa se, dopuštenjem kotorskoga biskupa Tripuna Bisnatija, 1514. nastanila u ćeliji uz crkvicu sv. Bartula i postala dominikanska trećoredica. Tom je prigodom uzela ime Ozana u čast dominikanki bl. Ozani iz Mantove. Nakon što joj je ćelija oštećena u potresu, 1521. preselila se u drugu uz crkvu sv. Pavla, koja je pripadala samostanu klauzurnih sestara dominikanki. Ondje se oko Ozane okupilo nekoliko uglavnom plemićkih djevojaka, kojima je general Dominikanskoga reda 1547. dopustio nositi bijeli škapular i uživati povlastice inače rezervirane za klauzurne dominikanke. Kako je njezino ime pogreškom bilo ispušteno iz toga dokumenta, generalni vikar Reda Stjepan Usodimare 1. svibnja 1548. i Ozani je podijelio istu povlasticu.

Ozana je osobito štovala muku Kristovu i bila pobožna prema dušama u čistilištu, imala je mistična viđenja i dar proroštva, bavila se izradom crkvenoga ruha (u riznici kotorske katedrale čuva se tjelesnik što ga je izvezla), a uzdržavala se prinosima vjernika. Sugrađani svih slojeva preporučivali su joj se u molitve, nazivali su je učiteljicom mistike i trubljom Duha Svetoga jer je mnogima dijelila korisne savjete te djevicom miriteljicom i anđelom mira zbog posredovanja među zavađenim stranama. Najstariji životopisci spominju brojna čudesa koja su se dogodila po njezinim molitvama, među kojima i obranu Kotora od turske flote pod zapovjedništvom admirala Hajrudina Barbarose u kolovozu 1539. Preminula je 27. travnja 1565. Smatrajući je sveticom, vjernici su joj nakon smrti iskazivali štovanje, pa su je gradske vlasti 1665. uvrstile među nebeske zaštitnike Kotora, a 1685. uputile su molbu Svetoj Stolici da ju se proglasi blaženom te je u tu svrhu bio pokrenut kanonski postupak. Na poticaj o. Anđela Marije Miškova postupak je ponovno proveden u Kotoru od 1905. do 1907. Sveta kongregacija za obrede je 20. prosinca 1927. potvrdila njezino štovanje od pamtivijeka, što je papa Pio XI. sljedećega dana odobrio. Time je Ozana beatificirana te je postala prva hrvatska blaženica. Kako je štuju i pravoslavci, koji također rado dolaze moliti na njezin grob, Ozanino je štovanje poprimilo ekumenski značaj.

 

Od Ozanine smrti do prijenosa njezina tijela u Dubrovnik

 

Dok su joj čitali o muci Kristovoj iz Ivanova Evanđelja, poljubivši raspelo koje je držala u rukama, Ozana je podigla oči prema nebu te s blagim osmjehom na licu preminula 27. travnja 1565. u svojoj ćeliji uz crkvu sv. Pavla. Bila je u 72. godini života, od čega je 51 provela kao rekluza. Dominikanske trećoredice su tijelo svoje sestre priredile za pokop te su ga položile na pod ćelije u kojoj je živjela i čiji je prozorčić gledao u unutrašnjost crkve sv. Pavla. Prozorčić su otvorile, pa su Kotorani kroz njega mogli vidjeti pokojnicu. Vjernici iz svih društvenih slojeva i staleža kroz dva dana i jednu noć dolazili su joj izraziti počast. Pozivajući se na izjave njezinih suvremenika, najstariji Ozanini životopisci tvrde da je njezino tijelo poslije smrti izgledalo tako lijepo da se nisu mogle opaziti nikakve posljedice pokorničkog života, posta i trapljenja. Isti životopisci tvrde i da se uz njezin odar neprestano osjećao ugodan miris. Dva dana poslije Ozanine smrti, Kotorani su njezino tijelo u svečanoj pogrebnoj povorci, koju je predvodio biskup Luka Bisanti, nosili glavnim gradskim ulicama i donijeli ga u crkvu sv. Pavla. Tu je i pokopano, nedvojbeno u grobnici klauzurnih sestara dominikanki kojima je ta crkva i pripadala.[5] Ozanin suvremenik i njezin prvi životopisac, čije ime nije poznato, tvrdi da je Ozanino tijelo pokopano u noći s 29. na 30. travnja.[6]

Dva mjeseca poslije Ozanine smrti, preminula je neka dominikanka u samostanu sv. Pavla pa je otvoren grob u koji je bilo pokopano Ozanino tijelo, kako bi se u njega položilo i tijelo netom preminule redovnice. Na iznenađenje prisutnih, Ozanino tijelo ne samo da nije pokazivalo znakove raspadanja, nego se od njega širio ugodan miomiris. Stoga je na lice mjesta pozvan kotorski biskup Luka Bisanti. On je naredio da se Ozanino tijelo izvadi iz groba i položi u drveni lijes, koji je potom postavljen s desne strane oltara sv. Pavla. Tom prvom prijenosu njezina tijela biskup Bisanti osobno je nazočio i održao prigodnu propovijed.[7]

Po svemu sudeći, Ozanino je tijelo ubrzo doživjelo drugi prijenos, ali o njemu nema ništa zabilježeno, pa čak ni godina kad se zbio. Naime, već spomenuti prvi Ozanin anonimni životopisac piše: “Sada pak njezino tijelo počiva u crkvi sv. Nikole, kojoj braća propovjedaoci služe, što se tamo može vidjeti.”[8]

Nažalost, kako nije poznata godina kad je anonimni Kotoranin sastavio prvi Ozanin životopis, ne zna se ni kad je njezino tijelo preneseno u samostansku crkvu braće dominikanaca, kao ni razlog zbog kojega se to dogodilo. Također je nepoznato kad se zbio treći prijenos Ozanina tijela, kojim je ono vraćeno u crkvu sv. Pavla. Svakako, to se dogodilo prije korizme 1589., jer se tijelo u to doba sigurno ponovo nalazilo u crkvi sv. Pavla, kako svjedoči talijanski dominikanac Serafino Razzi, koji je te godine stigao u Kotor kao korizmeni propovjednik. Saznavši da se u gradu iskazuje štovanje nekoj dominikanskoj trećoredici i da se njezino neraspadnuto tijelo čuva u crkvi sv. Pavla, Razzi je odlučio istražiti njezin život. U tu je svrhu razgovarao s brojnim Kotoranima, uključujući i jednu dominikanku koja je nekoć kao trećoredica živjela s Ozanom. Pohodivši neraspadnuto tijelo, stekao je dojam da se ono ne čuva kako dolikuje njezinu svetom životu. Stoga je potaknuo vjernike, posebno u svojim propovijedima, da prikupe milodare za ljepši lijes. Vjernici su ga poslušali pa je biskup Jeronim Buća, u prisustvu providura Jurja Pisanija, brojnog svećenstva i puka, otvorio lijes u kojem se tijelo čuvalo i osvjedočio se da je još uvijek skupa s odjećom potpuno neraspadnuto. Tijelo je potom presvučeno, premješteno u novi lijes i svečano preneseno u malu kapelu, koja je napravljena s desne strane crkve sv. Pavla, na mjestu gdje se nalazila ćelija u kojoj je Ozana nekoć živjela.[9] To je bio četvrti prijenos njezina tijela, kojega su raniji autori smatrali drugim po redu jer nisu zapazili svjedočanstvo anonimnoga Kotoranina na koje smo se gore pozvali, pa stoga nisu u prijenose uračunali premještanje tijela u crkvu sv. Nikole i povratak u crkvu sv. Pavla.

Prijenos u Dubrovnik i povratak u Kotor

 

Peti prijenos Ozanina tijela zbio se 1619., trideset godina nakon što je bilo položeno u spomenutu kapelu. No tog puta tijelo je odnijeto iz Kotora, preko granica današnje Crne Gore, u Dubrovnik. Razlog za taj prijenos bilo je nekoliko potresa koji su se te godine osjetili u Kotoru. Poput brojnih svojih sugrađana, uslijed tih potresa dominikanke su napustile Kotor i sklonile se u Dubrovnik, gdje su oko dva mjeseca stanovale u jednoj kući uz samostan braće dominikanaca. Kao najveće blago, u drvenom su sanduku donijele sa sobom Ozanino tijelo te su ga smjestile u rečenu kuću, ali su ih braća dominikanci zamolili da tijelo prenesu u njihovu sakristiju. Sestre su ih poslušale i šesti put obavile prijenos tijela, ali im prior dubrovačkih dominikanaca nije htio vratiti Ozanino tijelo kada su se dominikanke odlučile vratiti u Kotor. Zbog toga su se sestre obratile vrhovnoj upravi Dominikanskoga reda, koja je naredila dubrovačkim dominikancima da vrate Ozanino tijelo kotorskim dominikankama. Prije nego su to učinili, dominikanci su odvojili stopala s Ozanina tijela kako bi ih zadržali kao relikvije. Sestre je ražalostio taj čin, ali ipak nisu prosvjedovale kako ne bi ostavile dojam nezahvalnosti za iskazana dobročinstva. Tješila ih je činjenica da su dominikanci pohranili stopala u srebrnu kutiju, koju je zapečatio svojim pečatom stonski biskup Ambroz Gučetić, ranije i sam dominikanac. On je zapečatio i sanduk u kojemu su sestre donijele Ozanino tijelo. No opazilo se kako tijelo na nekim djelovima, osobito na glavi, nije više onako dobro očuvano kao prije prijenosa u Dubrovnik.[10]

Vrativši se u Kotor, dominikanke su dopustile da Ozanino tijelo bude jedan dan izloženo na štovanje vjernika u crkvi braće dominikanaca sv. Nikole. Nakon toga je kotorski biskup došao u crkvu sv. Nikole, utvrdio vjerodostojnost biskupskog pečata na sanduku i priloženih dokumenata te poveo sestre u njihov samostan sv. Pavla. Tada je i Ozanino tijelo vraćeno u kapelu uz crkvu sv. Pavla, gdje se nalazilo prije prijenosa u Dubrovnik. Nakon tog prijenosa, sedmoga po redu, tijelo nije premještano nešto više od pola stoljeća.[11]

 

Na oltaru obraćenja sv. Pavla

 

U drugoj polovici 1675. kotorski plemić Melhior Teta dao je podignuti u crkvi sv. Pavla novi svečev oltar, ispod čije mense je napravljeno mjesto za sarkofaga s Ozaninim tijelom. No, prije nego li tamo prenijeto, dominikanski provincijal savjetovao se s kotorskim biskupom i svećenstvom smije li se njezino tijelo položiti na oltar budući da Ozana nije službeno kanonizirana ni beatificirana. Nakon detaljnog ispitivanja i promišljanja te uzimajući u obzir štovanje koje joj se iskazuje od njezine smrti, odlučeno je da smije. Stoga je 25. siječnja 1676. obavljen osmi prijenos Ozanina tijela, kojemu su, uz ostali kler, prisustvovali kotorski biskup Ivan Antun Zborovčić, korčulanski biskup Nikola Španić, stonski biskup Petar Luccari, provincijal Dalmatinske dominikanske provincije Šimun Pieritić, vikar Dubrovačke dominikanske kongregacije Vinko Gašparin te priori dominikanskih samostana u Kotoru i Hvaru. Kad je sanduk s Ozaninim tijelom otvoren, prisutni su uočili da ono nije u tako dobrom stanju kao ranije, nego se uglavnom svelo na kosti prekrivene sasušenom kožom, a odjeća u kojoj se nalazilo bila je jako uništena. Stoga je prijenos odgođen do večeri, a u međuvremenu su dominikanke u prisutnosti biskupskoga vikara, njegova tajnika te priora dominikanskih samostana u Kotoru i Hvaru presvukle tijelo u novi habit.[12]

Ozanino je tijelo prije prijenosa postavljeno na urešenu nosiljku u crkvi sv. Pavla, gdje je tog dana pjevana svečana večernja služba u čast obraćenja sv. Pavla. Potom su braća dominikanci nosili tijelo, a četiri kotorska plemića baldahin iznad njega. U svečanoj povorci pratili su ih rečeni biskupi u liturgijskoj odjeći, svećenici, redovnici, predstavnici civilnih vlasti, članovi kotorskih bratovština i mnoštvo puka iz grada i okolice s bakljama i svijećama. Kad je procesija stigla do morske obale, krenula je u katedralu sv. Tripuna, gdje je tijelo položeno na podnožje glavnog oltara, a jedan benediktinac mljetske kongregacije održao je na hrvatskom jeziku govor u kojemu je istaknuo Ozanine kreposti i njezinu zaštitu nad Kotorom. Potom je povorka dopratila tijelo u crkvu sv. Pavla, gdje su biskupi i vikar Dubrovačke dominikanske kongregacije podignuli tijelo s nosiljke i položili ga na pripremljeno mjesto ispod mense oltara sv. Pavla. Novi lijes u kojega je Ozanino tijelo položeno zatvoren je staklenim poklopcem i zaključan s dva ključa, a vjernici su ga mogli vidjeti nekoliko puta godišnje, posebno na blagdan obraćenja sv. Pavla, kad se micao poklopac koji ga je zaklanjao.[13] To potvrđuju Daniele Farlati i Jacobo Coleti koji u osmom svesku znamenitog djela Illyricum sacrum pišu da Ozanino “časno tijelo mogu štovatelji vidjeti kroz prozirno kristalno staklo koje je pod poklopcem.” No Farlati i Coleti otkrivaju još nekoliko detalja pišući da je neraspadnuto tijelo “zatvoreno u mramorni lijes s pozlaćenim mjedenim poklopcem, na kojem je napisano: Ovdje sahranjenim smrtnim ostacima blažene Ozane.”[14]

Nakon osmoga prijenosa iz 1675. Ozanino je tijelo nekoliko puta bilo preobučeno. Povijesna vrela svjedoče i da je 26. studenoga 1796. nakon preoblačenja bilo donijeto do vrata koja iz crkve vode u samostan sv. Pavla kako bi ga klauzurne dominikanke mogle poljubiti, što im je inače zbog strogog obdržavanja klauzure bilo nemoguće. Potom je osam dana bilo izloženo na oltaru sv. Pavla da mu i vjernički puk može iskazati štovanje.[15]

 

Prijenos u zbornu crkvu sv. Marije

 

Ni dominikanke ni kotorski puk nisu pomišljali da bi se Ozanino tijelo prenijelo u neku drugu kotorsku crkvu i tamo smjestilo, no pošto su 1807. francuske okupacijske vlasti ukinule samostan sv. Pavla klauzurnih sestara dominikanki, sestre su se morale razići svojim kućama. Prije nego je do toga došlo, kako Ozanino tijelo ne bi ostalo nezaštićeno u oduzetoj crkvi određenoj za vojno skladište, u dogovoru s biskupom Markom Antunom Gregorinom potajno su ga u noći 13. listopada 1807. izvadile iz lijesa, premjestile u svilom obložen novi lijes i prenijele u sobicu iznad sakristije zborne crkve sv. Marije. Tu je ostalo sve dok u tu crkvu, ponajviše zalaganjem njezina upravitelja don Petra Sporenija, nisu preneseni mensa i stepenice s oltara sv. Pavla iz svečeve crkve te mramorni stupovi s oltara sv. Barbare iz crkve sv. Nikole. Od tih dijelova uređen je oltar obraćenja sv. Pavla u zbornoj crkvi sv. Marije, pa je 1809. lijes s Ozaninim tijelom postavljen ispod mense toga oltara.[16]

Prijenos iz 1809., deseti po redu, nije bio najbolje rješenje jer je lijes s Ozaninim tijelom bio postavljen ispod mense pobočnoga oltara obraćenja sv. Pavla, gdje je uvelike probijala vlaga. Kako tijelo u takvim uvjetima ne bi propalo, don Petar Sporeni odlučio ga je premjestiti na prikladnije mjesto, što je bila i želja brojnih Ozaninih štovatelja. Stoga je 5. svibnja 1815. obavljen jedanaesti prijenos Ozanina tijela. Prema naredbi biskupa Gregorine, biskupski kancelar Dominik Tevesi je u prisustvu don Petra Sporenija, sakristana Petra Carlis-Coltronija i liječnika Petra Capponija otpečatio i otvorio lijes te izvršio rekogniciju Ozanina tijela. Ustanovljeno je da je habit zbog vlage popljesnivio i mjestimično istrunuo, dok samo tijelo nije pretrpilo oštećenja, nego je bilo očuvano i gipko kao i ranije. Potom su dominikanke Jacinta Milat i Tomazina Vraćen iz bivšega samostana sv. Pavla preobukle tijelo, koje je zatim položeno u novi lijes kojega je don Petar Sporeni prethodno naručio iz Venecije. Lijes je zatvoren mjedenim pozlaćenim poklopcem iz 17. st., koji je pripadao niši oltara sv. Pavla, te postavljen ne ispod oltarne mense kao ranije, nego na oltar obraćenja sv. Pavla. Na lijes je postavlje latinski natpis: Divae Osannae sacris exuviis hic conditis. (Svetim ostacima blažene Ozane ovdje sahranjenima.) No, nedugo nakon prijenosa biskup Gregorina posumnjao je da nije bio ovlašten postaviti sarkofag s tijelom na oltar jer Ozana nije bila službeno beatificirana, pa se obratio za tumačenje Svetoj Stolici, odakle su mu potvrdili kako nema zapreka za postavljanje tijela na oltar. Tako je tijelo na oltaru obraćenja sv. Pavla dočekalo Ozaninu beatifikaciju i ostalo tamo do 1963. U međuvremenu je biskup Marko Kalođera 1856. izvršio novu rekogniciju. Dao je preobući Ozanino tijelo i ustanovio da je jedan njegov dio potpuno očuvan i gipak.[17]

 

 

[1] Usp. Niko LUKOVIĆ: Blažena Ozana Kotorka. Jubilarno izdanje povodom 400. godišnjice smrti (1565-1965). Kotor 1965.

[2] Usp. Inocent TAURISANO: Blažena Hozana Kotorka – dominikanka (1493-1565). Zagreb 1965.

[3] Usp. Antonin ZANINOVIĆ: Prijenos mrtvih ostanaka Bl. Hozane. U: Hrvatska straža, II (1930) 148, 1. VII., str. 5.

[4] Životopisne podatke o bl. Ozani i njezinu štovanju donosim prema: Marijan BIŠKUP: Blažena Ozana Kotorska (1493.-1565.). Zagreb 2007.; N. LUKOVIĆ: Blažena Ozana Kotorka; Ivo MATKOVIĆ: Život blažene Hosanne Kotorkinje, trećoredice dominikanke. Zagreb 1888.; Serafino RAZZI: Vita della Reverenda Serva di Dio, la Madre Suor Ossanna da Cattaro, dell’ Ordine di San Domenico. In Firenze 1592.; I. TAURISANO: Blažena Hozana Kotorka.

[5] Usp.: N. LUKOVIĆ: Blažena Ozana Kotorka, str. 78-79; S. RAZZI: Vita della Reverenda Serva di Dio, str. 52-53; I. TAURISANO: Blažena Hozana Kotorka, str. 165-174.

[6] Usp. Ozana Kotorska, dominikanka. Životopis bl. Ozane iz pera nepoznatog Kotoranina, suvremenika naše blaženice. U: Blaženi Augustin Kažotić, XL (2007) 35, str. 63.

[7] Usp.: N. LUKOVIĆ: Blažena Ozana Kotorka, str. 80; S. RAZZI: Vita della Reverenda Serva di Dio, str. 53; I. TAURISANO: Blažena Hozana Kotorka, str. 176.

[8] Ozana Kotorska, dominikanka, str. 63.

[9] S. RAZZI: Vita della Reverenda Serva di Dio, str. 53-54.

[10] Usp.: N. LUKOVIĆ: Blažena Ozana Kotorka, str. 85; I. TAURISANO: Blažena Hozana Kotorka, str. 177-178; A. ZANINOVIĆ: Prijenos mrtvih ostanaka Bl. Hozane, str. 5.

[11] Usp. I. TAURISANO: Blažena Hozana Kotorka, str. 177-178.

[12] Usp. Isto, str. 178-179.

[13] Usp. Isto, str. 178-180.

[14] Daniele FARLATI i Jacobo COLETI: Illyricum sacrum, 6. Venetiis 1800., str. 493.

[15] Usp. I. TAURISANO: Blažena Hozana Kotorka, str. 185.

[16] Usp.: N. LUKOVIĆ: Blažena Ozana Kotorka, str. 81-82; I. TAURISANO: Blažena Hozana Kotorka, str. 180-181; A. ZANINOVIĆ: Prijenos mrtvih ostanaka Bl. Hozane, str. 5.

[17] Usp.: Anton BELAN: Blažena Ozana. U: Hrvatski glasnik, X (2012) 85, str. 52; N. LUKOVIĆ: Blažena Ozana Kotorka, str. 82; I. TAURISANO: Blažena Hozana Kotorka, str. 181; A. ZANINOVIĆ: Prijenos mrtvih ostanaka Bl. Hozane, str. 5.

 

 

Preporučamo