„Djeco, piše da je razmetni sin jeo rogač koji su jele svinje. A znate li vi kako rogač izgleda?“ upitala je s. Cecilija na satu vjeronauka virovsku djecu starosti kojih 8 ili 9 godina koja, kao podravska čeljad, nisu rogač nikad vidjela. Idući put na sat s. Cecilija donosi plod rogača, vjerojatno s Korčule, kako bi djeca vidjela njegov izgled. Prije Pepelnice Cecilija donosi u školu pepeo i na vjeronauku pokazuje kako će zapravo izgledati pepeljenje u crkvi. Sličan slučaj događa se pred Cvjetnicu, čekaju se maslinove grančice s Korčule, jer ako ne stignu virovska djeca mogu donijeti u crkvu jedino kitice cvijeća iz domaćih vrtova, a ne maslinove grančice kakvima se pozdravljalo Isusa u Jeruzalemu. A da je s. Cecilija bila omiljena među djecom potvrđuje i da su prije sata pred nju trčala djeca iz cijelog hodnika, ne samo onog razreda u koji je trebala doći na sat. Tako se sjećam da je jednom, okružena tom četom malih Virovki i Virovaca, zabunom skrenula u krivi razred i u hipu obrisala ploču na kojoj je bio zadatak koji je učiteljica ostavila djeci preko odmora.

Puno bi se takvih anegdota moglo ispričati o s. Ceciliji, dominikanki koja je, kroz 24 godine aktivnog apostolata u Virju, ostavila dubok trag u životu mjesta i župe Virje. Kolike generacije djece je sa župnicima spremila za prvu pričest, kolika vjenčanja su uz Božji blagoslov bila obogaćena za Ave Mariu izvedenu Cecilijinim sopranom, koliko kaleža za misu pripremljeno njezinim rukama, koliko svečanosti u župi pripremljeno probama zbora, koliko savjeta izrečeno, a vjerojatno izmoljeno i duhovnih zvanja.

Mala rastom, ali velika autoritetom, snagom i voljom godina je s. Cecilija radila s malim i velikim Virovcima.  Nije bilo u crkvi onoga koji nije vidio prije mise kako Cecilija iz sakristije „vreba“ čitače, zatim žurno pali svijeće na oltaru te odjednom s kora svira orgulje i započinje pjesmu. A pjesma, to je bilo ono što ju opisuje. Kao školovana i nadarena solo pjevačica vješto je i rado s. Cecilija pjevala psalme na misama, uvježbavala zbor, djecu za priredbe i uvijek naglašavala na proživljenost onoga što se pjeva; zato se nikad nije na isti način pjevalo za Božić i npr. u korizmeno doba. Svakoj noti dao se duh koji je obuzimao sve okupljene vjernike. Nisam ni slutio da ću tog prijepodneva, 17. ožujka 2020. razgovarajući preko telefona s Cecilijom koja je, između ostalog, pjevala stihove pjesme „Jer ti si milosrdan“ posljednji put čuti njen glas. Gotovo da nije bilo telefonskog razgovora u kojem se nije pričalo o repertoarima za mise, a naročito o traženju novih stvari koje je, dakako, odmah preko telefona i otpjevala.  Poslijepodne tog istog dana primam pozive od nekoliko Virovaca koji mi javljaju tužne vijesti. Na sprovodu basa iz zbora, Josipa Levaka, Ceciliji je pozlilo. Idući poziv javlja da je Cecilija preminula. Prenagli šok i nezamisliv scenarij, gotovo kao iz filma ili romana.

Zanimljiva je priča upravo tog pjevača Josipa Levaka koji mi je vjerno kazivao kako je za vrijeme gostovanja virovskog zbora u Korčuli rekao tadašnjoj časnoj majci:“ Sestra Alemka je bila deset godina, sestra Leonija je bila deset godina, sestra Milena je bila deset godina. Uvijek ste mijenjali orguljašice nakon deset godina, ali to meni nije po volji.“ Tada je zamolio časnu majku da s. Ceciliju ne asignira iz Virja dok je on živ. I tako se naš Joža hvalio da je zbog njegove molbe Cecilija u Virju već 24 godine. Tko bi mogao i pomisliti da će upravo na Jožinom sprovodu i sama s. Cecilija poći u nebeske dvore. Vjerojatno je baš u tom trenutku na gozbi Vječnoga Kralja trebao netko takav tko će otključati crkvu, organizirati čitače, napraviti popis Žive krunice,  zapaliti svijeće i popeti se na kor k anđelima, tom rajskom zboru, podijeliti note i započeti vječnu pjesmu hvale pred prijestoljem Svevišnjega, Onoga kome je posvetila cijeli svoj život.

Neka je Gospodin nagradi vječnim životom za sva učinjena dobra tijekom cijelog zemaljskog života, a napose apostolata u župi Virje.

fr. Bonifacije Franjo OP

Zagreb, 18. ožujka 2020.

Preporučamo