U utorak 3. prosinca 2019., nakon kratkog boravka u Vinogradskoj bolnici, preselila se u vječnost, u 99. godini života i 77. godini redovništva, naša draga s. Beninja Mekjavić.

Javljajući, putem telefona, vijest o njenu preminuću, redovito se, s druge strane, mogao čuti uzdah, jecaj, i nakon nekoliko sekundi izgovorena riječ: „Ona je bila moja zvijezda vodilja.“ ili „Beninja je bila hrabra i odlučna žena!“ ili „Kod časne sam išao na instrukcije!“ „Bio sam njen ministrant!“ – i tako redom. Već se i iz ovih nekoliko iskaza može zaključiti da se radilo o izuzetnoj osobi, koja je osvojila mnoga srca.

Govoriti, dakle, ili pisati o s. Beninji golem je, zahtjevan, ali i povlašten zadatak. Golem je, jer je svojim dugovječnim djelovanjem ostavila neizbrisive tragove na duhovnom i na materijalnom polju; zahtjevan je, jer se ovo njezino djelovanje ne smije prepustiti zaboravu; a povlašten je, jer smo i mi, njezine susestre, utkane u sve ono čime je s. Beninja obogatila Crkvu, ovu župsku zajednicu Krista Kralja, zajednicu i samostan bl. Ozane, kao i čitav dominikanski red. Kao što vidimo, već sami popis njezina djelovanja je prilično velik. Odakle početi, što izdvojiti?

S. Beninja Mekjavić, krsnim imenom Anđelka, rođena je 12. veljače 1921. u Bolu, na otoku Braču. Drugo je od četvero djece Mihovila i Domíne rođ. Viličić. Bila je to veoma pobožna obitelj. Premda su se roditelji bavili trgovinom, osobito otac, nikada se nije izostavljala večernja molitva krunice, kao ni druge vjerničke obaveze. Kako je sama s. Beninja pričala, nikada nije čula u svojoj kuću niti jednu ružnu riječ.  Odrasla u takvu ozračju mala je Anđelka već zarana osjetila potrebu sve veće Božje blizine.

Nakon većih i manjih neuspjelih pokušaja zbog svoje, još djetinje dobi, Anđelka je ipak uspjela krenuti u samostan sestara dominikanki sa tek navršenih 12 godina života. Njezin je zanos bio tako velik da je svako pismo svojoj mami završavala riječima: „Pozdravlja te tvoje sretno dijete.“ U Korčuli je Anđelka završila građansku školu s maturom, u Splitu gimnaziju, da bi potom u Zagrebu nastavila daljnje školovanje na preparandiji, odnosno Učiteljskoj školi kod sestara milosrdnica. No, budući da je sestre nisu mogle odmah primiti zbog prevelikog broja studentica, č. majka Anđela Milinković šalje Anđelku naj studij u Maribor, u internat Školskih sestara. Očito je Anđelka davala dojam zrele djevojke, kad joj poglavarica iskazuju toliko povjerenje. Čim se oslobodilo mjesto, vratila se u Zagreb i nastavila studij kod sestara milosrdnica. Na preparandiji je, uz druge predmete, završila i studij violine.

U početku je stanovala, zajedno s drugim našim sestrama studenticama, u Gajevoj ulici, kod obitelji Montini, a čim je ovaj samostan bl. Ozane bio dovršen, 1938., bila je među prvim stanovnicima u njemu. Svoju redovničku formaciju u novicijatu, u Korčuli, započinje tek nakon završetka studija, odnosno 1941. Tada, uz redovničko odijelo, dobiva i novo ime – s. Beninja. U Korčuli je tada, zajedno sa svim drugim sestrama, proživjela strahote rata, glad, neimaštinu, posebno nakon izravnog bombardiranja samostana. Samo su čudom ostale žive.

Prve je zavjete položila 4. kolovoza 1942. Odmah nakon toga je poslana u Žrnovo, gdje je poučavala djecu u školi. Djeca su je s radošću dočekivala i pozdravljala sa Hvaljen Isus. Čuvši taj učestali pozdrav, Prosvjeta ju je ubrzo premjestila u Skradin, u Šibenik. Tu su, pak, prilike bile prilično složene, pa je poslana u Split, u Poišane, gdje je pomagala kod čuvanja djece. Godine 1947. vraća se ponovno u Zagreb, gdje ostaje do svoje nedavne smrti. Tu je radila sa osnovcima u našem dječjem skloništu, sve do 1948., kad su Gradske vlasti oduzele sestrama odgoj djece.

s. Beninja je ipak nastavila, ali s privatnim poučavanjem djece, u svim predmetima, sve do 1960. Osim toga, vodila je dječji zbor u župi Krista Kralja, a povremeno je zamjenjivala s. Anđelu Rukavina u satovima klavira i vođenju velikog zbora. Valja istaknuti da je upravo s. Beninja bila glavni inicijator osnivanja mješovitog zbora župe Krista Kralja. Od početka je, naime, na misama pjevao samo ženski zbor. Kasnije je, nekoliko godina, vodila zbor i u župi Kraljice svete krunice, kod dominikanaca.

U međuvremenu je završila Katehetski institut. Međutim, nije bilo lako preuzeti župnu katehezu, jer je u ono vrijeme to bio isključivo svećenički posao. Tadašnji župnik (preč. Kociper) nije mogao vjerovati da bi i sestre znale katehizirati. Tek je mogla pripremati djecu za Prvu svetu pričest. No, kad je jednom slučajno trebala zamijeniti redovite katehete za župnu katehezu, odnos prema radu s. Beninje od strane župnika se u potpunosti promijenio. Tada joj je, bez straha, s punim povjerenjem, 1966. u potpunosti povjerio župnu katehezu. Glas o njezinoj stručnosti na tom području ubrzo se proširio po cijeloj biskupiji. Predstojnik Katehetskog instituta, veleučeni Škreblin, proglasio ju je najboljom katehisticom. Sve je bogoslove slao k njoj na hospitacije. S. Beninja se za svaku katehezu posebno pripremala. Te njezine pisane priprave možemo nazvati unikatima, kakvi se više nigdje ne susreću. Velikim, ukrasnim slovima ispisivala je na arcima papira bitne točke, a sve je bilo obogaćeno prekrasnim crtežima, ovisno o evanđeoskoj temi koju je obrađivala. I još nešto, vrlo se lako moglo prepoznati djecu koju je ona poučavala, jer su svaku sestru, bez obzira gdje je susreli, radosno, iz svega glasa pozdravljali: Hvaljen Isus i Marija!

Unatoč teškim prilikama za vjernike u ono doba, ili baš usprkos tome, s. Beninja je gorljivo oduševljavala male i velike za liturgijska slavlja kako ih razni izazovi ne bi udaljili od crkve.  Veoma zapaženo je radila s ministrantima, gajeći istodobno u njima i ljubav prema svećeničkom pozivu. Jedno njezino izmoljeno zvanje među tim ministrantima, možemo slobodno reći, je i naš vlč. Marijan Pavlinić. Veoma se trudila i oko pripremanja svečanih tijelovskih procesija. Domišljatosti joj nije nikada uzmanjkalo. Nabavila je i prvopričesničke haljine, kako bi sva djeca mogla biti jednako obučena na taj svečani dan.

 

Osim svih drugih aktivnosti u crkvi, s. Beninja je veoma uspješno pripremala s djecom, s mladima i sa sestrama mnoge priredbe, među kojima su možda najistaknutije: “Anđelčić Zlatko”, “Mučenice Kristova oprosti mi”, “Muka Isusova,” te, “Život bl. Ozane Kotorske.”

 

Ako nam se čini da je ovo ogroman i dostatan angažman za jednu redovnicu, lako bi se u tom zaključku prevarili.
Postavši, naime, poglavaricom ovoga samostana 1967., odmah je počela razmišljati o dogradnji postojećeg zdanja. Poznata po svojoj izuzetnoj upornosti, krenula je i u tu avanturu, u materijalno polje rada, s vjerom u Božju pomoć i zagovor sv. Josipa. Najteže i najduže razdoblje u toj zamisli bilo je traženje građevinske dozvole. Pritom je godinama doslovno provodila Isusove savjete: molite i dat će vam se, kucajte i otvorit će vam se, a toj se njezinoj upornosti može još i dodati: plačite i smilovat će vam se.

Da bi prikupila potrebna novčana sredstva u onim teškim vremenima, upustila se i u obrtničku djelatnost. Preuzela je izradu papirnate konfekcije, tzv. tekture. Te su stvari naručivale ljekarne, slastičarne, farmacije, Medika, po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Jednako tako preuzela je i izradu specijalnih kapsula za ljekarne. Bio je to veoma zahtjevan posao, ne samo zbog tehničkih pomagala, nego i zbog vođenja poreznih knjiga i administracije. Razumije se da je to mogla jedino uz suradnju sestara i kandidatica koje su tada bile u Zagrebu.

Dogradnju samostana je privela kraju, ne doduše prema njenom planu, nego prema tadašnjim mogućnostima i prilikama.
Kad je, napokon došlo vrijeme njenog odmora, kad su tjelesne snage počele popuštati, kad joj je otkazao čak i očni vid, s. Beninja se ni tada nije predala. Njezina se aktivnost sastojala u cjelodnevnoj molitvi. Kad bi netko prolazio hodnikom prvoga kata, gdje je ona ležala, mogao se uvjeriti tko je sve na popisu njezinih molitava. U sav je glas, naime, nabrajala pojedine osobe, jednima moli pokoj vječni, drugima da ih Bog prosvijetli, trećima da ih blagoslovi i slično, i tako skoro cijeli dan. Bilo je ugodno kad su pojedini u tom nabrajanju osoba čuli i svoje ime. Zato su joj mnogi dolazili i preporučivali u molitve svoje nakane. Posebno je molila za bračne parove koji su željeli, a nisu mogli imati djecu. Kao posebnu zagovornicu za takve slučajeve preporučivala je svetu Anu.
Krunicu gotovo nikada nije ispuštala iz ruke. S njom je zahvaljivala Bogu i Blaženoj Djevici na primljenim milostima. S njom je pratila sve drage i poznate ljude i događaje. Osobito su joj bili na srcu oni za koje je znala da još nisu u potpunosti djeca Majke Crkve. Za njih moli, šalje im pismene poruku. Evo samo kratkog sadržaja jedne od tih poruka.

 

Dragi moj „športašu“ ….!
Od našeg rastanka u samostanu prije puno godina, molim dnevno Oče naš za tebe da primiš sveto krštenje.
Sada se pruža izvanredna prilika da se ispuni ova moja želja, a tebe i tvoju obitelj Bog obdari mirom i blagoslovom.
U nedjelju 26. rujna u 17 sati počinju, u župi Krista Kralja, u Trnju, u župnom uredu, pouke za odrasle za primanje svetog krštenja i drugih sakramenata, (…) a koje drži vlč. župnik Alojzije Žlebečić. Odmah sam se sjetila tebe i tvoje obitelji. (…) Jedinstvena je to prigoda, pa te molim nemoj se oglušiti na ovaj poziv. Ima li nešto ljepšega nego vjerovati da ćemo nakon ovog zemaljskog života, koji je često puta veoma mukotrpan, doći u zagrljaj Dobrog Nebeskog Oca, Stvoritelja svega svijeta.
Dragi moj „dječače,“ ja sam uvjerena da ti i tvoja obitelj vjerujete u Dobrog Oca Nebeskoga. Potrebno je da to potvrdiš u svetoj katoličkoj Crkvi. Molim te ponovno, poslušaj me, želim ti sretnu budućnost u lijepome raju. …. tvoja neprestana moliteljica s. Beninja Mekjavić

 

I za kraj, zašto ne bismo vjerovali da je taj raj izmolila ne samo drugima nego i sebi, te da u njemu već uživa, kako je vjerovala, nadala se i ljubila.
Sjetite se i nas, draga č. Beninja, koje još putujemo ovom zemljom, da se nikada ne ugasi u nama vjera i žeđ za nebom, u kojem vjerujemo da ćemo se ponovno susresti. Amen.

 

s. Slavka Sente

Preporučamo